-Piše: Borivoje Ćetković
Gospodarevo prisustvo Molitvenom doručku, koji se održava svake godine prvog četvrtka u februaru u Vašingtonu, samo je povod da kažem riječ-dvije o njegovoj poziciji i „ugledu” u „međunarodnoj zajednici” nekada (kraj devedesetih ) i sada ( 2018).
Gospodar, kao što se zna, ima dugu istoriju saradnje sa NATO paktom-intenzivirana je naročito ratne 1999. godine. Prema svjedočenju Bila Klintona i Žaka Širaka, Đukanović je tražio bombardovanje ciljeva u Crnoj Gori, to jest „promiloševićevskih’’ snaga, među kojima je bilo i Murino. To je vrijeme kada je Crna Gora bila velika podrška osvajačkim planovima NATO-a – „nepotopljivi nosač aviona”.
Prema Bi-Bi-Siju, „za ovaj sramni događaj Đukanovićeve biografije, niko iz crnogorske vlasti nije našao za shodno da pruži zadovoljavajuće objašnjenje za zločin u kojem je Đukanović saučestvovao”.
Solana, Bler, Olbrajt i drugi svjetski moćnici (ratni huškači i zločinci) nazivali su gospodara velikim, mudrim, dalekovidim državnikom, znao je da „pođe u susret vremenu”. Njegove zasluge su cijenjene, materijalno i politički je pomagan. Riječu, bio je miljenik Zapada i njihov štićenik. Njegov „lukrativni biznis” nije im smetao, niko mu to nije pominjao, „gledali su mu kroz prste”. Znali su kakav je, ali je bio njihov.
U vrijeme predsjedničke kampanje u SAD crnogorski vladar nije se dvoumio – otvoreno je stao na stranu demokrata. Vjerovao je u pobjedu Hilari Klonton – i prevario se.
Da li je Tramp bio upoznat s gospodarevim navijanjem za Hilari nije toliko bitno... Bitno je da je američki predsjednik u jednom propagandnom spotu napao, nagrdio Đukanovića da je „uključen u aktivnosti kao što su šverc i međunarodna mafijaška organizacija, koja organizuje trgovinu narkotika i oružja”. U tom promotivnom spotu, koji su prenijeli mediji, navodi se da je Tramp naglasio kako je Đukanović svoju malu zemlju po tome učinio prepoznatljivom. Ovako nešto nijesmo čuli ni od italijanskog tužilaštva. Još jedna Trampova izjava treba dobro da zabrine gospodara, a i ostale lidere regiona: učlanjenje zemalja Zapadnog Balkana u NATO samo će „povećati rashode američkih građana”, a one „nijesu ni politički, ni ekonomski dovoljno jake”, pa se „njihovim uvlačenjem vojni potencijali Alijanse ne uvećavaju”. Američki predsjednik je čak opomenuo Stoltenberga, generalnog sekretara Alijanse, da ne poziva zemlje iz istočne Evrope u članstvo NATO-a o trošku SAD. Gospodaru i njegovim regionalnim kolegama ostaje nada da će ih američka opsjednutost strahom od navodnog širenja ruskog uticaja učiniti i dalje upotrebljivim.
Trampova izjava o gospodaru Milu I ohrabrila je njemu nenaklonjene frakcije u DPS-u – partiji, koja je od pada Marovića ideološki obezglavljena, rovita i vremenom istrošena.
Može li se nepozivanje gospodara na svečanu večeru priređenu u čast Majkla Pensa protumačiti „kao još jedan otklon premijera Markovića od predsjednika DPS-a”, ili je, pak, protokol bio razlog za njegovo odsustvo? Ne želim da nagađam. Sklon sam zaključku da predsjednik DPS-a nije pozvan, jer nema državne funkcije, mada je sva moć kod njega. Gospodarevi prikriveni protivnici u partiji koju je on stvarao i održavao na političkoj sceni Crne Gore potajno rovare, jer znaju kako se Amerika ponaša prema svojim slugama sa „bogatom prošlošću” – kada im više ne trebaju puste ih niz vodu.
Krajem devedesetih, kada je gospodar išao u SAD ne samo da doručkuje već i da ruča i večera i da obavi „važne državne poslove”, vazda se naveliko obavještavalo da će ga primiti visoki američki zvaničnici. A, sada kad je pošao na daleki put, nije bilo priče o visokim američkim ličnostima sa kojima gospodar treba da „razmijeni mišljenje”. Da li je gospodar divanio sa nekim od američkih moćnika, nije mi poznato. Ako je suditi po režimskim medijima, moglo bi se zaključiti da je džaba mlatio do Vašingtona. Postavlja se ključno pitanje: može li novi gospodar da doživi sudbinu starog gospodara, knjaza i kralja Nikole? Svi Crnogorci, pa i oni najznamenitiji bili su u njegovoj sjenci iz koje su teško izlazili. Zna se sudbina Jola Piletića, Marka Miljanova i drugih znamenitih crnogorskih i hercegovačkih junaka: kada su došli u sukob sa gospodarem, pošli su iz Crne Gore – „da olakšaju i sebi i gospodaru”. Međutim, u Prvom svjetskom ratu kada su saveznici, uključujući i Rusiju, okrenuli leđa crnogorskom vladaru, kada je izgubio moć, kralj, toliko obožavani vladar, „car junakah”, doživio je da ga serdar Janko Vukotić, koji mu je vjerno služio, pozdravi riječima „idi, nikad se ne viđeli”, i da predsjednik vlade Lazar Mijušković teško optuži njega i njegovu porodicu za kapitulaciju Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.
Mogao bi i gospodaru da se „dogodi” neki „Lazar Mijušković” , jer je Crnogorce „teško upoznati” – govorio je vladika Rade Miloradu Medakoviću, velikom njihovom obožavaocu, koji se hvalio da ih dobro poznaje. Istina, i takav kakav je, još je ključni igrač, s najviše navijača, a o tome centri moći i te kako vode računa.